70 GODINA OD EGZODUSA NJEMAČKIH OBITELJI

Objavljeno: 11. 10. 2015.


PODIJELI:

EGZODUS NJEMAČKIH OBITELJI

Polovinom 19. stoljeća u Široko Polje je doselilo dvadesetak njemačkih obitelji.

Gotovo sa sigurnošću može se reći da je tada u selu bilo 25 kuća s njemačkim stanovništvom, prema saznanjima neke obitelji su se tek pošto su se smjestile razdvojile.

Njemačke obitelji u Širokom PoljuStarosjedioci Šokci prihvatili su “Švabe” kao svoje, i tako su živjeli jedni pokraj drugih, dijeleći dobro i zlo gotovo sto godina.

Bili su to vrlo vrijedni ljudi, ulagali su mnogo truda u sve što su radili, pa su im njive bile rodne, a stoka uvijek kao kod najboljih gazda.

Gradili su veće i kvalitetnije kuće nego što su imali starosjedioci, osim toga gospodarstva su im bila uvijek izuzetno sređena.

Može se reći kako je dolaskom “Švaba” selo profitiralo, doseljenici su osim svojih običaja i kulture donijeli i svoj način rada na gospodarstvu, ali i u tadašnjim zanatima. Shvatljivo je da su starosjedioci prihvatili nešto novo ako su vidjeli da je bolje.

Idila između doseljenika i Šokaca starosjedilaca trajala je do početka II. svjetskog rata, odnosno do osnivanja Kulturbunda. Iako je Kulturbund osnovan kao kulturno-prosvjetna organizacija, u selu kao i svuda gdje je djelovao, njegov rad je uglavnom bio politički.

Osim toga njegovi članovi imali su prilično agresivne nastupe, koji mirnom slavonskom čovjeku već na početku nisu “sjeli”, a možemo slobodno dodati, osobito u tadašnjem Širokom Polju.

Ne treba zaboraviti da je tada u Širokom Polju vrlo jak bio  HSS, ali i izuzetno jaka ćelija Komunističke partije (i o tome će biti napisano nešto), kojima je mahanje njemačkim zastavama bilo kao crvena krpa biku pred očima.

Mora se spomenuti da je iz samoga sela manji broj njemačkog stanovništva pristupio Kulturbundu, “domaći” Nijemci držali su se većinom korektno prema svojim susjedima.

Ipak su to bili obični mali ljudi koji su živjeli u miru sa svojim susjedima, a pogotovo što izbijanjem rata 1941. godine ni njima nije bilo ništa bolje. Naprotiv, svi mladići sposobni za vojsku su mobilizirani, mnogi su završili na “Istočnom bojištu”, a rat su i oni imali na kućnom pragu.

Međutim to je tek bila uvertira u ono što će ih snaći vrlo brzo.

Kako je Njemačka krajem 1944. gubila rat na svim frontovima, tako se njemačko stanovništvo povlačilo s vojskom.

njemobiteljiBojeći se za sigurnost svojih obitelji i širokopoljačke “Švabe” su napustile svoja imanja i kuće.

Bilo je to u jesen 1944. godine. Obitelji koje su došle prije gotovo 100 godina napuštaju sve i odlaze u nepoznato. Bio je to tužni rastanak prijatelja i susjeda, plakali su svi, i oni što odlaze i oni što ostaju.

Neizvjesna budućnost činila se i jednima i drugima.

Već 1946. godine nekoliko se obitelji pokušalo vratiti, ali nisu dugo izdržali. Da nije bilo Franza i Reze Weigand koji su ostali sve vrijeme (do smrti) živjeti u Širokom Polju, mogli bi reći kako su 1959. godine i zadnje njemačke obitelji otišle iz Širokog Polja.

Partizanske vlasti su pokušale nakon II. svj. rata u prazne njemačke kuće useliti “zaslužne” koloniste, međutim od njih nitko nije duže ostao.

Slavonska zemlja je ipak tražila slugu, nekoga tko će raditi, a “kolonisti” svoje zasluge nisu zamišljali takvima.

Ponekad se znalo dogoditi da netko iz tih njemačkih obitelji i navrati, ali kako vrijeme prolazi i to je sve rjeđe.

(Pisani materijal: Josip i Franjo Lajoš, usmeno kazivanje Ivo Blažeković)

 

.