Bitka za Široko Polje (2. dio)

Objavljeno: 12. 12. 2021.


PODIJELI:

Sigurno jedan od najtragičnijih događaja u povijesti Širokog Polja dogodio se u ovo vrijeme (13./14. prosinca, ali 1944. godine), dakle prije 77 godina za vrijeme 2. Svjetskog rata, kada je u bitci za selo poginulo više od 50 partizana i 5 njemačkih vojnika.

 

JEDAN SUSJED U DOMOBRANIMA, DRUGI U PARTIZANIMA

Prilike u Širokom Polju pred II. svjetski rat bile su slične kao i u cijelom Kotaru Đakovu, stanje napeto. Njemačko stanovništvo (u Širokom Polju bilo ih je 106) jednim dijelom se počelo odvajati čim je krenula njemačka agresivna politika u Europi, naravno da se nisu svi tako ponašali, ali dosta velika većina je.

U samom selu osim Hrvata (656) i Nijemaca bilo je i Mađara (56), tako da je Široko Polje 1940. godine imalo 817 stanovnika.

Politički Hrvati su bili gotovo 100 % okrenuti HSS-u, dok su pred početak rata Nijemci okrenuti Kulturbundu, po uzoru na ostale zemlje gdje je bilo njihovo stanovništvo.

Tijekom ratnih godina uz već spomenutu podjelu potaknutu od domaćih Nijemaca, dolazi i do raslojavanja među samim Hrvatima. Iako su Hrvati uglavnom bili u domobranima, nešto u ustašama, nekoliko ih je otišlo i u partizane.

Tako se znalo dogoditi da je jedan susjed bio u domobranima a drugi u partizanima, napetost je sve više rasla u selu, više nitko nikome nije vjerovao.

JOŽIKA WEIGAND ODIGRAO KLJUČNU ULOGU U SPAŠAVANJU “UHAPŠENE SKUPINE”

Da se vratimo na prvi dio (odnosno hapšenja u selu), kako se ne bi izgubili u događajima.

Dakle, nakon hapšenja skupina Širokopoljaca je puštena zbog nedostatka dokaza.

Taj „nedostatak dokaza“ prema našim sugovornicima imao je ime, a zvao se Jožika Weigand.

Jožika Weigand je bio jedan od najutjecajnijih domaćih Nijemaca koji se zalagao za suživot sa Hrvatima susjedima, pokušavao je na sve načine kako bi bilo što manje tenzija a osobito žrtava među seljanima Širokog Polja.

Moji sugovornici su uvjereni da je on odigrao ključnu ulogu u puštanju skupine Širokopoljaca. Ime Jožike Weiganda još ćemo jednom spomenuti u jako bitnom događaju nakon same bitke.

Iako su Širokopoljci bili pušteni kućama mira nije bilo, niti se mir barem nazirao.

Dapače…

BORBE NA PRILAZIMA ŠIROKOG POLJA

Na sam Badnjak 1943. godine partizani su dočekali vlak na željezničkoj stanici Široko Polje-Semeljci zarobili 14 vojnika i robu sa vagona.

Kako više nije bilo nikakva tajna da je u Širokom Polju jaka ćelija KP tako su i racije bile svakodnevne.

Borbe na željezničkoj stanici nisu bile jedine na prilazima selu. Već u u veljači 1944.  na izlazu iz sela prema Đakovu, odnosno na samom mostu preko Osatine, partizani su dočekali i uništili dva kamiona puna njemačkih vojnika.

Psihoza u selu je bila na vrhuncu, hrvatske obitelji, susjedi ili rođaci bili su podijeljeni na ustaše, domobrane ili partizane, dok su domaći Nijemci već početkom 1944. godine osjećali da ih čeka velika neizvjesnost mogućim porazom Njemačke.

Široko Polje još nije bilo svjesno da ga čeka jedna od najkrvavijih bitki u povijesti sela, sigurno najdramatičniji događaj u povijesti sela.

Kako kaže pok. Stipo Janjušić, svi su znali da će partizani napasti, ovi naši domaći komunisti sigurno, jedino nitko nije znao kada će to biti.

Kako je već dolazilo Božićno vrijeme, na momente bi zaboravili na sve, pokušali se pripremati za Božić, a zima je bila baš nikakva, sa puno kiše i pomalo snijega, blato do koljena. Barem smo imali nekakav mir, ako ništa drugo – kaže dida Stipo.

Da spomenem kako se znalo da su partizani od početka 1944. pojačano regrutirali, prije ću reći odvodili dečke iz okolnih sela sa sobom. Jer, kakva je to bila regrutacija, ako nećeš poći milom oni te ubiju, tako je bilo, ideš u vojnike i moliš se dragom Bogu za sebe da te čuva – priča dida Stipo.

ŠIROKO POLJE JE ČEKALO BOŽIĆ A NE RAT, IPAK PRIJE BOŽIĆA NA VRATA ŠIROKOPOLJACA JE DIREKTNO ZAKUCAO RAT

Unatoč psihozi, Široko Polje je čekalo Božić a ne rat, ipak prije Božića na vrata Širokopoljaca je sada i direktno zakucao rat. Rat u svoj punini svoje riječi.

Desetak sati pakla pretvorilo je Široko Polje doslovno u ljudsku klaonicu.

U noći sa 13./14. prosinca počelo je puškaranje i glavni udar partizana iz smjera semeljačke šume. Kako u samom selu nije baš bilo pretjerano njemačkih vojnika očekivao se lagani zadatak za partizane koji su opkolili selo, jedna skupina je prijetila i iz smjera Punitovaca.

PARTIZANI U CENTRU SELA, KOLIKO SU BORBE BILE SUROVE GOVORI PODATAK KAKO SU POSLIJE NAŠLI ZAKLANE VOJNIKE U KUĆAMA

Partizani iz smjera semeljačke šume ušli su u sami centar sela, jedan od sugovornika tvrdi da su se ubacili njih nekolicina prije same borbe u selo, centar sela tada je bio oko crkve.

Da pojasnimo za mlađe generacije, put koji se zove Stari drum bio je glavna prometnica i išao je kao i danas Balkanom do Vuke. Današnja glavna cesta došla je tek puno kasnije.

Svi se slažu kako duga borba partizanima nije nikako išla na ruku jer su Nijemci mogli očekivati pomoć iz Đakova ili Osijeka.

Gledajući iz tadašnje perspektive Široko Polje je bilo dobro branjeno, sa nekoliko bunkera na svakom ulazu u selo i dodatnim „šišardama“ od trupaca na nekoliko mjesta bilo je zahtjevno za svaku potencijalnu prijetnju izvana.

Koliko su borbe bile krvave govori podatak da su u samom selu, na današnjem mjestu Bogdanićeve kuće poslije borbe pronađena dva zaklana njemačka vojnika.

Ipak, bitka se „razvukla“ do sutradan (9 ili 10 sati), ali sada su partizani bili u bezizlaznoj situaciji.

NJEMAČKI TENKOVI NA PRILAZIMA ŠIROKOG POLJA – NETKO JE IZDAO PARTIZANE?

Naime, prema pričama sugovornika, partizani nisu uspjeli porušiti most na Vuki (neki od sugovornika govore kako se tada pričalo o izdaji), a taj most na Vuki je upravo trebao usporiti eventualnu pomoć, odnosno spriječiti dolazak tenkova.

Upravo to se i dogodilo.

Iz smjera Osijeka pojavila su se u hladno, kišovito jutro dva njemačka tenka i već na prilazima Širokog Polja sijali su smrt.

Partizani više nisu imali nikakve šanse, ajde još ovi prema semeljačkoj šumi su i utekli, ali ovi siroti što su se povlačili prema Jurjevcu i Punitovcima nitko nije ostao. Tenkovi su ih kosili kao snoplje – kaže dida Stipo Janjušić.

Samo bih volio reći, a treba to reći, to su uglavnom bili domaći dečki koje su partizani pokupili prije napada – tako i treba gledati na te dečke, nisu oni bili nekakvi borci koji su nas došli pobiti – uvjeren je dida Stipo Janjušić.

Što se tiče same bitke sve je bilo gotovo, ali za mještane Širokog Polja kraj se  nije još vidio.

Uz uobičajenu raciju koja je odmah slijedila, mještani su bili dužni skupljati mrtve u selu i okolo sela, dok oni koji su imali konje i zaprežna kola morali su prevoziti te mrtve.

NJEMAČKI OFICIR TRAŽI DA SE PARTIZANI ZAKOPAJU KOD “MRCINIŠTA”, A NJEMAČKI VOJNICI KOD CRKVE SV. IZIDORA

Dodatni problemi nastali su kada je njemački oficir inzistirao da se mrtvi partizani zakopaju na „Mrcinište“ (stoka se zakopavala na tom mjestu), da bi ga ipak uvjerili (Jožika Weigand) kako to nije dobro jer je mjesto lako poplavno pa do proljeća može mrtve izbaciti na površinu, a moglo bi doći i do bolesti.

Još veći problem je nastao kod ukopa pet njemačkih vojnika, koliko ih je poginulo u brobi, kada je taj isti oficir odredio mjesto pokraj crkve za njihova grobna mjesta. Opet je Jožika Weigand svojim utjecajem „spriječio“ da se pokraj crkve sv. Izidora zakopaju njemački vojnici.

BILO JE OKO PEDESETAK MRTVIH PARTIZANA

Mrtve partizane skupilo se i odvozilo zaprežnim kolima ipak na groblje. Bilo ih je oko pedesetak mrtvih, vozili smo ih kao drva u kolima. Bilo je toliko blato u Kolodvorskoj ulici da nismo mogli ići putem (cestom), nego smo kolima išli stazom do groblja. Na putu je bilo blato do koljena – kaže dida Stipo Janjušić, koji je i sam prevozio u kolima mrtve.

Osim toga seljaci su znali u proljeće u kubama kukuruzišta (spremljene stabljike kukuruza u kamare) nalaziti mrtva tijela partizana. Oni koji su bili teže ranjeni iskrvarili su preko noći ili su se smrzli, zato je teško reći koliko je u stvari bilo mrtvih – kaže na kraju dida Stipo.

NAJKRVAVIJI BOŽIĆ U POVIJESTI SELA, ALI SUDBONOSNE ODLUKE ZA SELO I DALJE SU DOLAZILE

Bio je to najkrvaviji Božić u povijesti Širokog Polja, ali za same seljane i dalje su dolazile sudbonosne odluke.

Kada su ušli partizani u selo 14. 4. 1945. Široko Polje nije više bilo isto, naime domaći Nijemci su se bojali odmazde partizana i napustili su svoje kuće zajedno sa vojskom.

Široko Polje je izgubilo preko noći dio svojih mještana.

Bio je to dan kada je gotovo cijelo selo plakalo za svojim susjedima njemačke nacionalnosti.

O tome ipak nekom drugom prilikom.

(Zahvaljujem na rekonstrukciji jednog od najtragičnijih događaja u povijesti Širokog Polja pok. Ivi Majiću, pok. Stipi Janjušiću, pok. Franji Lajošu, Ivi Blažekoviću i Pavi Šušku – uz njih korišten izvor informacija “Đakovština u NOB i soc. revoluciji” Stjepana Brlošića).