Pod grlom sam osjetio nešto hladno, bio je to nož

Objavljeno: 08. 05. 2020.


PODIJELI:

Odjednom sam pod grlom osjetio nešto hladno i s užasom shvatio da je to nož. Pritisnuo mi je prsa lijevom rukom u kojoj je držao nož, a pištolj je i dalje držao uperen u stražnji dio mog vrata – nije ovo nikakav filmski scenarij nego dio istinite priče koja se dogodila u Širokom Polju, a objavljena je u nekada najpoznatijem hrvatskom tjedniku “Areni”.

Jučer smo objavili prvi dio, a danas donosimo nastavak istinite “filmske priče”.

 

Na ulaz u dvoranu našla su se još dvojica Širokopoljčana, koji su se s vremena na vrijeme ubacivali u naoko smiren razgovor trojice mladića. Pero je nastojao smiriti situaciju tiho govoreći Faruku da pusti dječaka, da sjedne i porazgovaraju, jer mu nitko neće učiniti ništa nažao. Već nakon petnaestak minuta Faruk se opustio i u jednom se trenutku naslonio na zid privukavši Krunoslava uza se.

MISLIO SAM DA ĆE ME UBITI

Pero, koji se napadaču približavao pedalj po pedalj i našao se na metar i pol od njega, zapalio je cigaretu, ponudio je Mrki, a ovaj ju je dodao Faruku uvjeravajući ga da sada može pustiti dječaka i razgovarati s njima. Na njihovo iznenađenje Faruk je dao Mrki nož iz svoje lijeve ruke i uzeo cigaretu. U istom trenutku, jedan od mladića koji su do tada stajali na vratima, doviknuo je Faruku da pusti dječaka i da uzme njega kao taoca. Napadač se okrenuo, pa Pero, koji je do tada cijelo vrijeme čekao trenutak njegove nepažnje, odmah je skočio, uhvatio ga je za ruku u kojoj je imao pištolj, a dječaka gurnuo prema izlazu.

Faruk je bio svladan i razoružan, ali su na njega skočili mladići koji su ušli u dvoranu i počeli ga tući, a Pero ga je tijelom nastojao zaštititi, jer mu je obećao da ga nitko neće dirati. No, razljućeni su mu mladići ipak zadali nekoliko udaraca. Ubrzo je na mjesto događaja došla policija koja je otpremila onesviještenog Faruka u bolnicu.

Mladi Krunoslav Krnić još uvijek ne zna zašto je napadač uhvatio baš njega. Priznaje da je te večeri bio vrlo uplašen i najradije bi želio da sve to može istog trena zaboraviti.

-Te sam večeri prvi puta u životu ostao na naekoj seoskoj zabavi, što inače nisam činio jer ne volim gužvu. Bilo je sve u redu do oko sat vremena poslije ponoći kad je u dvorani ostalo dvadesetak ljudi. Sjedili smo na klupama uza zidove dvorane, kad me je netko iznenada zgrabio za leđa, repetirao pištolj i uperio u vrat. Osjetio sam hladnu cijev pištolja na koži. Muškarac, čije lice nisam uspio vidjeti, rekao mi je da budem miran i da mi se ništa neće dogoditi. Istodobno me je gurao ispred sebe uz desni zid dvorane, prema mjestu gdje je bila glazba. Oni koji su shvatili što se događa odmah su pobjegli van, a onima koji su ostali muškarac je rekao da želi automobil, pušku i policiju.

Ponovno me je poveo ispred sebe i stali smo u jedan kut dvorane, gdje me je postavio kao štit. Odjednom sam pod grlomosjetio nešto hladno i s užasom shvatio da je to nož. Pritisnuo mi je prsa lijevom rukom u kojoj je držao nož, a pištolj je i dalje držao uperen u stražnji dio mog vrata. Bio sam uplašen, jedva svjestan svega što se događa, ali sam ostao hladnokrvan i nastojao raditi sve što se od mene traži. Imao sam osjećaj da bi me napadač doista mogao ubiti… – ispričao nam je još uvijek potreseni Krunoslav.

Ne smatrajući svoj čin pothvatom, već moralnom i službenom obvezom da zaštiti nedužnog i nenaoružanog civila od opasnog napadača, Pero se jasno prisjeća cijelog događaja:

– U razgovoru s napadačem nisam uspio saznati što je zapravo bio povod incidenta, a što tada nije bilo ni bitno, jer nisam želio spašavati njega već malog Krunoslava kojega je držao na nišanu. Nisam želio ništa prepustiti slučaju pa sam postupao vrlo oprezno nastojeći da ne izazovem napadača.

– Od malena sam oduvijek htio biti na mjestima gdje se nešto događa. Tako sam često upadao u nezgode i zadavao glavobolje svojim roditeljima. kako sam zaljubljenik u životinje, posebno golubove, konje i pse, a i rastao sam na velikoj farmi domaćih životinja, uglavnom sam okružen njima provodio djetinjstvo nastojeći proniknuti u njihove životinjske instinkte.

Bio sam zadivljen golubovima pismonošama koji mogu odletjeti u posve nepoznat kraj i pronaći put nazad. Očaravali su me i konji, koje je uzgajao moj djed, a koji su čas bili pitomi kao mačke, a čas divlji i nepouzdani, spremni da i ozlijede. Iz ljubavi prema tim životinjama razvio se moj hobi: uzgajanje golubova pismonoša i konja – kaže Pero, kojega susjedi često vide kako proleti kroz selo jureći na svom konju prema obližnjoj šumi.

O svojem sudjelovanju u Hrvatskoj vojsci Pero ne govori puno iako je od početka rata 1991. godine bio u postrojbama HV-a i borio se na nekim od prvih crta slavonskih ratišta. No nakon što je na zahtjev oca, s kojim je morao održavati veliko gospodarstvo, skinuo vojnu odoru, prešao je u rezervni sastav Vojne policije.

(Tekst i foto “Arena” 1995. godine, Danijela Mikola i Zdenko Svirčić)

Please follow and like us:
Komentari: