ŠIDSKI PAKAO

Objavljeno: 10. 03. 2015.


PODIJELI:

ŠP

U ožujku 2007. godine za širokopoljačke novine razgovarali smo sa nekadašnjim župnikom župe Gorjani, gospodinom Đurom Ćuraj, danas umirovljenim župnikom od 2012. godine. Slučajno smo tada saznali za njegovu stvarnu životnu kalvariju, za koju vjerujem da je i ona jedna od kockica koje sačinjavaju cjelovit mozaik u Domovinskom ratu.

U Šid sam došao 1989. godine, imao sam oko 500 vjernika na župi, koji nisu bili samo Hrvati, nego je bilo i Mađara i Slovaka. Prema popisu iz 1991. Šid je imao 2000 Hrvata, ali eto mnogi nisu imali tada baš i dodira s crkvom. Samo da kažem, svećenik koji je došao poslije mene imao je više kuća za blagoslov nego ja prije rata, ljudi su se nakon patnji rata okrenuli crkvi. Volio bih samo reći, da ja do događaja u Borovu Selu nisam u životu bolje živio. Našao sam zajednički život s tim ljudima, i znate kako je kada čovjek ima radost u životu, kada svoje obveze izvršavate lakoćom.

POČETAK RATA – NJIHOV AVION POBIO NJIHOVU VOJSKU

Kada se dogodilo Borovo Selo, Šid je vrvio vojskom kao mravinjak. Nismo recimo mogli sjediti desetak minuta, a da se nije čula pucnjava, da bi 19. rujna naišao njihov avion i izmitraljirao njihovu vojsku. Tko je bio u avionu i zašto je pucao, kakve je imao razloge, ja ne znam. Samo ću vam reći, to je bio urnebes tada. Znate kada kamion vozi šljunak pa se cijedi voda iz prikolice, tako se cijedila krv iz kamiona kada su odvozili mrtve. Nakon toga, 20. rujna 1991. kolona vojnih vozila bila je 15-ak  km pred Tovarnikom (hrvatska granica),  tako su stajala od 8 do negdje oko 12,30 sati. Da bi potom počeli pucati po Tovarniku oko sat vremena iz svega što su imali, nakon pucnjave ušli su u Tovarnik kako bi bagerima  porušili što je ostalo. Ono što nisu  Tovarničana pobili, odveli su u zatvor, a žene i djeca završili su u Crvenom križu. I onda su došli i do mene. Prvo su mitraljezom sa tenka pucali kraj crkve, i to sve snimili i prikazali na TV. Snimili su tako da se vide tenk i crkva, i kako se puca. Vijest je bila da se iz crkve puca na njihovu vojsku. Tada su napravili pretres crkve usput razbivši vrata od sakristije.                         
SVEĆENIK ĐURO ĆURAJHAPŠENJE – IZGUBIO SAM NADU DA ĆU SUTRA DOČEKATI ŽIV

Ja sam bio u župnom stanu, i kada su stigli do mene odmah su me počeli tući. Dok su me vodili na policiju ulicom, cijelo vrijeme su me tukli i vojnici i civili.  Bilo je situacija da se civil zaleti da me lupi, a vojnik kao zaštitit će me pa me još jače raspali. Probaš se izmaknuti, ali ne možeš se svima ni izmaknuti. U zatvoru su me tukli svakih pola sata, nije mi trebao sat. Potom su me bacili u samicu. Kada su mi na sljedećem saslušanju razbili nos, toliko mi je krvi isteklo da je stolnjak sa velikog stola u sobi bio sav mokar. Nakon što mi je krv stala odvedu me u drugu prostoriju i njih 4-5 stanu okolo i mlate, ko čime dohvati, kundakom, cipelom, pendrekom, šakom. Onda su me bacili među zatvorene Tovarničane, ne smijete ništa pitati, čak ni šapnuti da vas vide. Tako je bilo sve do jedno pola deset uveče kada su me odveli na neko saslušanje. Već sam izgubio nadu da ću sutradan dočekati živ. Tamo su me saslušavali neki major i pukovnik. Major mi priđe i kaže da stanem mirno, a ja mu na to odgovorim kada budem nosio uniformu stat ću mirno, ali sada neću. Pukovnik se tada ubaci  i kaže meni, sjedite gospodine. Tad su mi pokazali spisak , na kojem sam bio i ja.

ČLAN HDZ-a – NA LEĐIMA "Z", TREBALO ME ZAKLATI

Na ispitivanju sam trebao priznati da sam pucao, da sam član HDZ-a, da sam dobio iz Njemačke 50 000 maraka, što normalno nisam ništa od toga mogao priznati jer ni sa čim nisam imao nikakve veze. Tako sam im i rekao da u životu nisam vidio toliku količinu novca, niti znam osobno bilo koga u Njemačkoj. Sutradan su me doveli kao da idu sa mnom u pretres crkve, i kada ništa nisu našli ostavili su me. Na odlasku mi kažu je li da Vam nitko nije ništa radio. Samo sam im rekao, ma kad me ko pogleda vidi se da me nije nitko ni taknuo, a ja sam bio sav plav, slomljenog nosa, izubijan, na leđima sam imao napisano veliko slovo “Z”, trebalo me zaklati. 

SUBOTICA – NJEMAČKA – GORJANI    

 Moja domaćica je također bila zatvorena, samo što nju nisu tukli. Poslije tih događaja povezali smo se s Belom Tonković i otišli k njemu u Suboticu, gdje sam odmah otišao kod liječnika. Tamo su me pregledali i kada su vidjeli u kakvom sam stanju odmah su me htjeli ostaviti u bolnici, ali ja nisam htio ni čuti. Krenuli smo u Njemačku, već kada sam prešao mađarsku granicu osjetio sam olakšanje. Šest i pol godina  sam bio u Njemačkoj, i odatle sam došao u Gorjane.
Na kraju samo da kažem prošlo je ljudi i obitelji i puno gore od mene, osobito gdje je netko nekome poginuo. Sve je to na nekakav način bila kušnja za mene, unatoč svemu ne mrzim nikoga , ali tko je god činio zlo neka se dobru ne nada.

/ Intervju za širokopljački list Lipa, ožujak 2007. godine /

I kao što sam u uvodniku napisao kako vjerujem da je i ovo jedna od kockica u mozaiku Domovinskog rata, tako sam i dojma da bi jako puno kockica nakon nekog vremena moglo ostati prazno, odnosno da neće na dosta njih nitko ništa zabilježiti pisanom riječi.