Širokopoljac svladao napadača naoružanog pištoljem

Objavljeno: 07. 05. 2020.


PODIJELI:

Odjednom sam pod grlom osjetio nešto hladno i s užasom shvatio da je to nož. Pritisnuo mi je prsa lijevom rukom u kojoj je držao nož, a pištolj je i dalje držao uperen u stražnji dio mog vrata – nije ovo nikakav filmski scenarij nego dio istinite priče koja se dogodila u Širokom Polju, a objavljena je u nekada najpoznatijem hrvatskom tjedniku “Areni”.

 

Donosimo vam u dva nastavka (DANAS I SUTRA) cijeli tekst objavljen u “Areni” o junaku iz Širokog Polja, koji je čak bio u najužem krugu za “Areninu” akciju “JUNAK GODINE – POTHVAT 95”.

Povod objavljivanja je točno 25 godina od gotovo filmske priče iz Širokog Polja.

Evo teksta iz “Arene”, godina je 1995.:

Mještani Širokog Polja, sela nedaleko od Đakova, svake godine obilježavaju 10. svibnja, Dan svetog Izidora, no ovogodišnje će slavlje zacijelo ostati u sjećanju mnogih koji su te večeri prisustvovali zabavi organiziranoj u mjesnom Vatrogasnom domu, jer je mogla imati tragičan svršetak. Samo zahvaljujući spretnosti i hrabrosti dvadesetpetogodišnjeg Petra Blažekovića, pričuvnog vojnog policajca iz Širokog Polja, šesnaestogodišnji Krunoslav Krnić iz Vuke spašen je iz ruku nasilnika Faruka Jakića iz Vinkovaca, koji je dječaka držao kao taoca nekoliko sati s uperenim pištoljem u leđa, te nožem ispod njegova vrata.

Tradicionalna zabava u Vatrogasnom domu počela je već u prvim večernjim satima, a budući da je u dvorani svirala “živa” glazba i da se očekivalo mnogo gostiju, na ulazu je dežuralo nekoliko mladića. U tijeku večeri pomno se pazilo tko ulazi i izlazi iz Doma. Zabavu su posjetili i policajci, koji su svoju službu okončali nešto poslije ponoći, kada je dvorani ostalo samo dvadesetak ljudi. Iako je na zabavi bilo dosta posjetitelja iz Širokog Polja i okolnih sela, mladom vojnom policajcu Peri Blažekoviću, koji nije bio na dužnosti, jer se tog dana tek vratio s položaja, ta gužva nije odgovarala pa je sa svojim društvom noć dočekao u obližnjem kafiću, preko puta Vatrogasnog doma.

Otprilike sat vremena nakon ponoći u lokal je dotrčao probljedeli mladić i rekao da je u Vatrogasnom domu izbila gužva, te da je nekakav tip zarobio jednog dječaka i prijeti mu pištoljem. Pero Blažeković i njegov prijatelj Klaić odmah su krenuli prema Domu, jer su samo dva dana prije zabave razgovarali o tome kako će po svaku cijenu nastojati održati red i mir u selu, kako nitko ne bi bio ozlijeđen, jer su dobro znali do kakvih je “gužvi” znalo doći prijašnjih godina.

Pred vratima Doma zatekli su nekolicinu mladića koji su burno raspravljali, spominjući pištolj i dječaka uhvaćenog kao taoca. Pero je pokušao ući u dvoranu, ali ga mladići iz osiguranja nisu htjeli pustiti unutra govoreći kako će “oni to srediti”. Još uvijek ne znajući što se događa, Pero je pokušao ući na sporedna vrata, ali su ona bila zaključana. Na kraju se ipak uspio “provući” kraj osiguranja i doći u pustu i već osvijetljenu dvoranu u kojoj je vladala tišina.

TRAŽI AUTO I STROJNICU

Oprezno ulazeći Pero je lijevo od ulaza vidio svog znanca Jozu Ivešića, zvanog Mrko, kako drhtavim glasom nekome govori da se smiri. U lijevom kutu dvorane, sasvim do zida, stajao je nepoznat mladić, star oko 24 godine, odjeven u traper jaknu i crne hlače, a ispred sebe čvrsto je držao 16-godišnjeg Krunoslava Krnića iz Vuke, Perinog znanca. Blažeković je vidio da suhonjavi, crnooki mladić iz Vinkovaca Faruk Jakić (čije su ime tek sutradan saznali) u desnoj ruci drži pištolj uperen dječaku u leđa, a u lijevoj nož na rasklapanje, tzv. leptir, prislonjen ispod dječakova vrata.

Pero je shvati da Mrko, koji je inače pripadnik 3. GB Hrvatske vojske, pokušava smiriti nervoznog i očito alkoholiziranog Faruka te spasiti dječaka. Stoga se oprezno, da ne bi uplašio napadača, uključio u razgovor. Vidjevši da je njegov prijatelj Mrko i sam pod utjecajem alkohola, mladi je policajac pokušao na sebe skrenuti pozornost napadača, bojeći se da bi njegov prijatelj mogao učiniti ili reći nešto što bi bilo kobno za uplašenog Krunoslava. Upozorenja Faruku da baci oružje i pusti Krunoslava u početku nisu imala efekta, jer on je neprestano ponavljao da se dječaku neće ništa dogoditi ako mu nabave automobil, strojnicu i osiguraju dolazak policije.

Iako se činilo da se ne boji Pere i Mrke, napadač ih je nekoliko puta upozorio da mu se ne približavaju i da ga ne pokušavaju razoružati jer će pucati u taoca.

Minute su bile duge poput vječnosti.

(Tekst i foto “Arena”, Danijela Mikola i Zdenko Svirčić)

SUTRA NASTAVAK:

MISLIO SAM DA ĆE ME UBITI

Please follow and like us:
Komentari: