Zar se može istrgnuti nešto što je ja?

Zar se može zgaziti, odbaciti – i zaboraviti? Zar se može zaustaviti rijeka da nikad više ne teče kao da nikada i nije tekla?

Zar se može hodati još, misliti – egzistirati samo s mrvicom sebe još?

I hrpom sebe ostavljenom, izgubljenom na putu – tamo, daleko negdje. Iza.

Gdje da ukradem ostatak sebe, kako da vratim sve one odvaljene komade mene, zaboravljene i zgažene, odbačene?

Ili da trajem dalje, vječno kao bogalj?

Bogalj u sjećanju – moram ga pokopati, pokopati brzo, bogalj u duši – moram je utišati, prevariti jako, bogalj u misli, u nadi, u vjeri.

Gum-facu moram izvući i navući hitno, i hodati dalje, lagano, lagano i smijati se, smijati stalno.

Zašto, zašto dalje? Čemu?

Ana Damjanović, braniteljica koja je dala život za Lijepu našu.

.