Zar se može istrgnuti nešto što je ja?
Zar se može zgaziti, odbaciti – i zaboraviti? Zar se može zaustaviti rijeka da nikad više ne teče kao da nikada i nije tekla?
Zar se može hodati još, misliti – egzistirati samo s mrvicom sebe još?
I hrpom sebe ostavljenom, izgubljenom na putu – tamo, daleko negdje. Iza.
Gdje da ukradem ostatak sebe, kako da vratim sve one odvaljene komade mene, zaboravljene i zgažene, odbačene?
Ili da trajem dalje, vječno kao bogalj?
Bogalj u sjećanju – moram ga pokopati, pokopati brzo, bogalj u duši – moram je utišati, prevariti jako, bogalj u misli, u nadi, u vjeri.
Gum-facu moram izvući i navući hitno, i hodati dalje, lagano, lagano i smijati se, smijati stalno.
Zašto, zašto dalje? Čemu?
Ana Damjanović, braniteljica koja je dala život za Lijepu našu.
.